Grad i Svjetla

07.07.2010., srijeda

Jesi li to TI???


27.06.2010., nedjelja

Danas plešem u svojoj glavi. Pretenciozni tekstovi i umjetničke ambicije – preseransi – okupiraju me cijelu i zato moram skakati. Čistiti, kuhati peglati jer danas sam ipak žena, sutra tko zna što ću postati.

Letjeti kroz dane i kliziti kroz vrijeme, plakati od sreće i smijati se tijelom, sve prvo u svojoj glavi a zatim četverodimenzionalna projekcija svijetu na znanje:

Danas sam veličanstvena ja!



18.06.2010., petak

Udahni

Upravo je to najstrašnije, jednostavno znam da ću umrijeti. Van moje moći je. Svaki da je nova lutrija. Novi produžetci. Do kada? Nitko ne zna.

Ponekad zavidim samoubojicama – oni su preuzeli kontrolu nad kada i kako. U nekom drugom raspoloženju, za mene su to najveće kukavice na svijetu.

Što je život kada mu otupiš taj posljednju rub? Taj trenutak nemoći kojega ćemo svi doživjeti, ma koliko moćno i suvereno vladali svijetom oko sebe... Do posljednjeg trenutka.

Koliko će panike tada biti, ovisi o nama. Ovisi o meni. Voljeti, davati i primati u začaranom krugu dok se naprasno ne prekine.

A u međuvremenu...


17.06.2010., četvrtak

Točka zarez hit

Photobucket



14.06.2010., ponedjeljak

It could end up that way...

Bio je bar 10 godina stariji. Ali izgledao je mlađe! I ponašao se poput mojih vrš...ok, ok , možda 15. Ali sigurno ne preko 20! To što je tatni prijatelj ne mora značiti da je star kao on, jer moj stari... E on je stvarno stari.
Moj ljubavnik imao je kosu i nije imao škembu od pola metra pred sobom kao moj staa.. ok, ok, nije mi bio baš ono ljubavnik – ljubavnik, imali smo više... platonsku vezu.
Onako, pogledi, došaptavanje, porukice... Dobro, za reći istinu, jednom sam mu napisala poruku, utisnula poljubac usnama namazanim maminim ružem (za-davila bi me kad bi saznala!) ali je nisam nikada poslala. Pa ne, znam da bi završio u zatvoru da netko pronađe takvo pismo... Pa ja imam samo 16 god... ok, ok 13 godina, da, da, znam računati!
Imali smo svoje trenutke... znam da su njemu značili koliko i meni. Da, to se vidi muškarcu u pogledu. Strašno bi se spetljala kada bi on došao. I njemu je bilo neugodno, sigurno ga je bilo strah što će moji roditelji pomisliti. Zato sam se trudila ponašati normalno.
I ona njegova žena... Ona ga sigurno ne pušta više kod nas... da, da, posljednji je put došao prije 2 mjeseca. Od tada sam ga jednom vidjela u gradu.
Ma neki kafić, bezveze. Aaaahm, malo sam bila popila, jelte, pa sam bila možda malo slobodnija, ne znam. Mislim da sam ga zagrlila, moguće da sam mu nešto i rekla, ne sjećam se, bila sam ipak i pijana i uzbuđena. Blokada, što ćeš.
Nedostaje mi. Ali barem imam uspomene...



31.05.2010., ponedjeljak

Još malo...


28.05.2010., petak

SOK!

Pričica na grani cvrkuće svako jutro ali je uporno ignoriram.

Svašta mi želi reći, ta pričica, znam što ona želi.

Ne draga moja, ne želim preispitivati svoj život, svoja načela, svoju religiju, sebe samu, zašto bih? Savršeno mi je ugodno u ovom pamučnom okruženju koje sam stvorila oko sebe, i zato molim lijepo umukni dosadna pričurino i ne tjeraj me da posegnem za agresivnijim načinima uvjeravanja, molim lijepo.

Zračne puške baš i nisu skupe, draga moja, a s mog prozora puca prekrasan pogled.




24.05.2010., ponedjeljak

Pokreni se!


20.05.2010., četvrtak

Dotakni kosu

Često u trenutcima potpunog opuštanja i prepuštanja ovozemaljskim užicima kontempliram o životu svrsi smislu i tražim jedan suvisao razlog za opravdavanje mog postojanja u Svemiru.
Jedan od tih trenutaka je i ritual pranja kose.

Pošto nisam frizerka, ne mogu iz prve a bome ni iz četvrte pogoditi idelnu temperaturu za moj skalp, zato se voda prvo petnaestak minuta cijedi u slapićima negdje ofrlje po kosi, bez kontakta sa kožom. Dok tako desnom rukom usmjeravam glavu tuša podalje od svoje a lijevu žrtvujem vrućoj/led hladnoj vodi, mislim se i duboko razmišljam.

O bitnim stvarima.

Ostvarujem li svoj puni potencijal, kao osoba? Postoji li neki način da unaprijedim svoja znanja i vještine?

Pa malo razmišljam o tome. Tečaj kuhanja? Kulinarski vrhunac mi je tvrdo kuhano jaje, a možda u meni čuči neki genije od kuhače... Hm, tečaj je tečaj, to uvijek mogu upisati, a da promijenim fakultet možda? Tri studija u četiri godine nije malo, ali jesam li ja sigurna – sigurna da je to baš to što ja želim, je li upravo to ono do čega mi je stalo, i vidim li ja sebe za deset godina u toj branši, kao uspješnu i zadovoljnu ženu?

Do sada sam već pogodila neku temperaturu koja mi neće nanijeti fizičke ozlijede pa krećem u bitku sa grivom, naoružana šamponom.

Dok bezuspješno pokušavam zapjeniti kosu iz prvog pokušaja (na pakiranju piše nanijeti jednom. Oprala sam kosu prije 2 dana. Nije toliko prljava. Zašto se ne pjeniiii????!!!) nastavljam sa svojim duhovim preispitivanjima.

Dobro, neću biti sebična i umišljena. Nije poanta da ja budem sretna, već da usrećujem ljude oko sebe, je li tako? Pa ramišljam, jesam li odabrala pravi poziv da ispunim svoju misiju na Zemlji? Hoću li, nastavim li se kretati ovom stazom, ispuniti svoj puni potencijal unaprijeđivanja ljudskog društva kao takvog?

Dok se krpe pjene (sa drugim nanosom, šampon se pak previše zapjeni, tipično) nezaustavljivo napreduju prema slivniku potaknute mlazom - ne pretople, ne prehladne, nego baš taman – vode, padne mi napamet užasavajuća pomisao.

Pa ja uopće nisam bitna! Boli Svemir neka stvar postojim li ja ili ne! Moje disanje ne pokreće tsunamije na Istoku niti otkucaji mog srca uzrokuju potrese na Sjeveru. Gravitacijski, geografski, geološki a pogotovo egzistencijalistički sam potpuno nebitna!

Obuzeta mračnim mislima ispirem kosu posljednji put. Što mi je Svemir, majčlica Zemlja pripremio danas? Može me rijeka progutati, vjetar odnijeti, nikoga neće biti briga. Sada mi već suze kreću na oči a grlo se steže.

Potpuno nebitna. Da sada nestanem... Tko bi primjetio? Tko sam ja uopće da bi ikoga zanimala?

Napipavam ručnik, njime brišem pjenu s očiju te omatam kosu. Podižem pogled i kroz maglu vidim lice poznatih crta. Blizu je, mogla bih ga rukom dotaknuti. Zgledam se u njega, a ono mi uzvraća zabrinuti pogled.
Tko si ti? Tiho ga upitam dok pružam ruko da ga dotaknem.

Lice ustukne, tutne mi naočale u ruke i kaže – Mjaketimilemala, stvarno nisi normalna, što radiš u wcu sat vremena? Mirela je na vratima, dogovorile ste se za vani.
Mogla si i prozor malo otvorit da izađe ova vlaga... Božedragi štasamjaovorodila... zagunđa moja majka ostavivši me samu.
Sa naočalama u rukama. Tupoga pogleda. Nimalo pametniju.





09.05.2010., nedjelja

Inside


<< Arhiva >>